Iza Vladimira, Srđana, Gordana, Dragana i Predraga je 420 kilometara koje su prešli pješke od Slatine do manastira Ostrog, posvetivši ovo hodočašće prijatelju Aleksandru Milinkoviću (33) kojem treba novac za rehabilitaciju i liječenje. Hrabri i humani mladići sa ovog puta nose nevjerovatno iskustvo i blagoslov patrijarha Porfirija.
Vladimir Jovanić, Srđan Stanković, Gordan Vasilić, Dragan Savić i Predrag Stanković put Ostroga krenuli su 30. aprila. Za sve što im je bilo potrebno, na putu su imali podršku Srđana Gajića.
Nakon što su se odmorili, a utisci se malo slegli, Vladimir za Srpskainfo kaže da je sve prošlo i bolje nego što su se nadali. Prvog dana pješačili su do Kotor Varoši i tu napravili prvo prenoćište. Dan kasnije nastavili su za Ugar, gdje su takođe prenoćili. Oba dana prešli su po četrdesetak kilometara.
Priča da su dva, tri dana od puta osjećali veliku fizički i psihičku snagu, a nakon toga počeo je umor. Svima je u sjećanju ostao prelazak preko planine Vlašić.
– Prelazak preko Vlašića bio je turbulentan. Svjedočili smo smjenjivanju svih godišnjih doba, samo snijeg nije padao. Doduše, vidjeli smo ga na vrhovima planine. Padala je kiša, uhvatila nas oluja, hodali u kabanicama, ali to nas nije omelo – priča on.
Za prelazak preko planine bilo im je potrebno 13 sati, ali im je teže bilo ići nizbrdo zbog koljena, tereta na leđima u ruksacima, ali i to su izdržali.
Uslijedilo je Turbe, Travnik, Kiseljak. Monoton predjeo, ravnica i gužva u saobraćaju. Kako priča Vladimir, to su bile psihički zahtjevnije destinacije.
– Fin predjeo i put je bio prema Foči, Miljevina, kanjon. Onda nas je opet uhvatila kiša, nekih dvadesetak kilometara smo tako hodali, ali nije bilo strašno. Najvažnije je da niko od nas nije imao neke problem na putu. Doduše, bilo je žuljeva, ali ne toliko – kroz osmjeh prepričava put.
Na putu do Ostroga sreli su hodočasnike iz Foče, Sokoca, Nevesinja, Bileće, Trebinja. Oni su bili hodočasnici koji su prešli najduži put.
A dolazak pod Ostrog je posebna emocija i iskustvo. Nisu znali da je baš tih dana bilo 350 godina od upokojenja Svetog Vasilija Ostroškog i da će biti služena liturgija, da će doći patrijarh Porfirije i vladike. Pod Ostrog su stigli 11. maja uveče, oko pola sedam, taman pred večernju liturgiju.
– To nam je bilo veličanstveno iznenađenje. A taj čin kada smo došli tamo, kako su nas ljudi pozdravili aplauzom, kako smo prošli između njih, nevjerovatan osjećaj i iskustvo. Bio je i mitropolit Joanikije i vladike i čestitali su nam. Bili smo u prvom redu da dočekamo patrijarha – kaže Vladimir.
A susret sa patrijarhom ostaće im u sjećanju. Naime, dok su pješačili, na putu su se sreli.
– Na jednoj krivini morali su sporije da prođu automobilom. Patrijarh je vidio da nam na majicama piše Laktaši Ostrog hodočašće i spustio je prozor. Čestitao nam je i blagoslovio nas. Bosi smo otišli do gornjeg manastira i poklonili se moštima. Očitali su molitvu za nas i našeg kolegu. To je iskustvo koje se ne zaboravlja, koje se jednom u životu desi i osjeti – priča Vladimir.
Prema njegovim riječima, na putu od 420 kilometara, doživjeli su samo divna iskustva sa ljudima. Zaustavljali su ih na ulici, nudili da pojedu i popiju, davali novac za Aleksandrovo liječenje. I nije bila bitno ko je čije vjere.
– Nismo osjetili nijedno loše iskustvo. Gore na Ostrogu su ljudi skupljali novac za Acu. To je nešto neopisivo – kaže Vladimir.
Po njihovim saznanjima, bilo je dosta uplata za Aleksandrovo liječenje, a i oni su na putu skupili novca koji ide za Acino liječenje i rehabilitaciju.
Komentari