U udruženjima boraca nekadašnje Srpske Krajine sa tugom komentarišu odlazak legendarnog hirurga.
VEST o smrti legendarnog hirurga dr Miodraga Lazića odjeknula je i u Republici Srpskoj i u udruženjima boraca nekadašnje Srpske Krajine. S nemerljivom tugom i suzama primile su je mnogobrojne porodice sa vekovnih ognjišta izgnanih Srba koje su mu zahvalne za živote najdražih i bliskih saboraca i drugova iz potonjeg građanskog rata u Jugoslaviji. Sa ovim plemenitim čovekom podelili su sudbinu tragičnog vremena u kojem im nije samo spasavao živote. Bio im je luča oko koje su se okupljali. Primer kako se voli i pomaže rodu u nevolji.
Tako se sa prvom ekipom hirurga i anesteziologa, još u julu 1991. godine, uputio u Knin, a ubrzo krenuo na Baniju i Kordun. Bio je jedini hirurg na ugroženom području Kostajnice, Gline, Vojnića, Vrgin Mosta, Petrinje. Samo on, dr Miodrag Lazić, specijalista hirurgije, na oko 250.000 ljudi.
Jednom je ispričao:
– Da, otišao sam na petnaest dana, a ostao godinu. Jednostavno, nisam mogao da ostavim naš narod. Sad je važno da budemo ovde. Svako! Bez obzira na to da li je rodom Krajišnik ili nije, treba da pomogne.
Kod kuće su ga čekali supruga i deca.
– Zamolio sam ih da me razumeju – kazao je.
– Potreban sam vam, znam. Ali, ovde u ranama cele porodice nestaju. Ako spasem jednu… Najmiliji moji, razumite me.
Dr Lazić (levo) u jednoj od sarajevskih bolnica
Nije brojao koliko ih je iz najtežih povreda pridigao sa improvizovanih hirurških stolova. U septembru 1992, kada su helikopteri Vojske Jugoslavije došli po lekare, on je odbio da se vrati u Srbiju. Uputio se u Republiku Srpsku. Na Pale, u bolnicu “Koran”.
– Kada sam video da ranjeni podležu iscrpljeni dugim putovanjem iz Rajlovca, Ilidže, Vogošće, predložio sam da formiramo bolnice bliže prvim linijama fronta. Najpre na Ilidži i u Blažuju…
Sve vreme dr Laza, kao su ga zvali i znali, živeo je u bolnici. Imao je dnevno i po deset operacija. Zna da je “u opštoj anesteziji” operisao tri i po hiljade ranjenih. Bio je među osam hirurga jedini sa specijalizacijom za trbuh i grudni koš.
NAJBOLNIJE KAD DOVEZU DECU
– ZAVOLEO sam taj narod, čestit, hrabar i s velikom ljubavlju za ognjišta koja brani – govorio je i jedva zadržavao suze. – To sećanje mi blaži slike koje nosim. Najbolnije su kad dovezu decu, a pomoći nema.
Ostao je u Sarajevu do kraja. Onda je stigla zima, posle potpisanog mira u Dejtonu.
– Tada su Srbi uz Trebević nosili svoju mrtvu decu iz grobalja koja ostaju. A, deca, svoje mrtve roditelje. Kazao sam prijatelju koji to nije razumeo: “Da si s njima proveo samo dan, razumeo bi.”
Večernje novosti