Ivana Josić Jež je žena zavidne biografije i ličnosti. Za sebe kaže da je nadasve kreativna osoba, a mi bismo rekli i veliki borac za bolji život, kako svoj tako i zajednice u kojoj živi. Ona „ruši prepreke i tabue i uvijek ostavlja svoj invaliditet na zadnjoj ljestvici“.
Ivana je po struci psiholog, udata je i trenutno živi u Bijeljini. Ističe da je Bijeljina trenutno prebivalište jer je voljna da se preseli u bilo koji grad u kome pronađe posao. Bila je direktorica vrtića u Bratuncu i već više od 12 godina je u nevladinom sektoru. Aktivistkinja je i volonterka u udruženjima za osobe sa invaliditetom i ekološkom udruženju „Ada“. Organizovala je humanitarne bazare, na kojima je bila i donator, a i jedna je od osnivačica Udruženja porodica sa sterilitetom „Bebac BN“ u Bijeljini.
Njena motivacija i želja za ličnim napretkom su je dovele i do škole ikonopisa „Odigitrija“, pa trenutno sprema diplomske radove poslije kojih će dobiti zvanje ikonopisca. Rekreativno se bavi i biciklizmom, ima malu kućnu biblioteku i voli poklone poput knjiga, četkica i boja za rad.
Pitali smo Ivanu šta je ključni problem sa kojim se suočavaju osobe sa invaliditetom u našoj zemlji.
Ključni problem je nalaženje posla. Nažalost, u našoj zemlji još uvijek postoje predrasude, etiketiranja i većina poslodavaca ne želi da zaposli osobu sa invaliditetom. To je poražavajuća činjenica. Sada postoje podsticaji, razni projekti koji imaju za cilj promovisanje prava na rad i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, i naravno, razvoj kompetencija mladih osoba koji rezultira aktivnim traženjem posla.
Zaista se nadam da će u vremenu ispred nas poslodavci željeti zapošljavati više osoba sa invaliditetom nego do sada.
Aktivni ste u mnogim udruženjima i organizacijama. Koji su Vaši lični ciljevi u tome i da li ste za sebe možda odabrali neku misiju?
Da, aktivna sam u mnogim udruženjima, i kako znate, jedna sam od osnivačica Udruženja porodica sa sterilitetom „Bebac BN“ u Bijeljini. Nas pet žena smo pokrenule ovo udruženje u maju prošle godine. Negdje kroz ovo udruženje i jesam dala svoj lični pečat, rušimo tabue i predrasude o samom sterilitetu kako u svojoj zajednici, tako i šire. S obzirom na to da ja nemam djece, ovo je i moja lična borba. Psiholog sam i u ovom udruženju, i svoje usluge pružam besplatno. Sam proces vantjelesne oplodnje je jako bolan, stresan kako za ženu, tako i za muškarca. Istakla bih da moj invaliditet u ovoj priči ne igra nikakvu ulogu i da ljudi cijene moju stručnost i moj rad sa njima. Zaista sam ponosna što sam dio ove priče.
Da li Vam je zvanje psihologa pomoglo u preovladavanju ličnih problema?
U pubertetu i adolescenciji mi je bilo teško prolaziti kroz faze odrastanja. Sada, u odrasloj dobi jeste pomoglo moje zvanje, jer sada sve analiziram, ispitujem i dodatno se edukujem. Inače, ako ne radite na sebi „poješće“ vas kompleksi, uvjerenja i sl. koje nameće okolina. Tako da sada kvalitetno i stručno radim s klijentima i ponosna sam na svoj rad i sam doprinos u zajednici.
Kao psiholog, šta smatrate da je ključno u odgoju djece sa fizičkim ili mentalnim poteškoćama?
Svako dijete je individua za sebe i nemoguće je generalizovati. Ono što bih ja preporučila jeste da im pružite svoje vrijeme, naoružate se strpljenjem i sve to začinite ljubavlju. Vidjećete pozitivne promjene na obje strane.
Kao uspješna i jako svestrana osoba, šta biste poručili osobama sa invaliditetom? Gdje da pronađu motivaciju?
Klonite se ljudi koji pokušavaju omalovažiti vaše želje i ambicije. Vi budite promjena koju želite vidjeti oko sebe.
Izvor: https://herojimedjunama.com/
