“Slikanje je najiskrenija umjetnost u kojoj nema mogućnosti da varaš. Ili je dobro ili je loše”, riječi su slikara, genija, ekscentričnog nadrealiste Salvadora Dalija, koji je svojim djelima uzdrmao i do zaprepašćenja doveo umjetničku elitu koja je vladala svjetskom pozornicom kulture.
Umjetnik, sanjar, obučen u neobičnu odjeću sa čudnovatim, uvijenim brkovima, stvarao je djela koja govore više od riječi. Takva je slika “Postojanost pamćenja” ili “Mekani satovi”, koju je naslikao prije 90 godina, a koja je postala simbol prolaznosti vremena za onog koji sanja, ali i postojanost vremena dok sanjamo.
Riječ je o jednom od njegovih najpoznatijih djela, koje je prvi put prikazano u galeriji “Julien Levy” u Njujorku 1932. godine, a od 1934. slika je u trajnom posjedu Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku.
Bilo je ljeto davne 1931. godine, a Dali i njegova muza Gala bili su u Parizu, gdje je umjetnik pripremao otvaranje izložbe. Zapisano je da je Dali, dok je čekao Galu da se vrati iz bioskopa, razmišljao o topljenju sira, jer je te večeri bilo toliko vruće da se sir, koji je pripremljen za večeru, sam istopio. Te ljetne večeri Dali je otišao u svoj atelje i sliku na kojoj je već oslikao krajolik plaže osvijetljen zalaskom sunca počeo da dorađuje. Iste večeri, za dva sata, motivi suve masline, satovi, te zamagljeno lice sa trepavicom iz glave genija premješteni su na platno, uokvirivši najpoznatije djelo genijalnog Katalonca.
Prema tumačenju kritičara, mekani satovi su nesvjesni simboli prostora i vremena, nadrealistička meditacija o kolapsu uređenog svemira. Međutim, kada su Dalija pitali da li je to istina i da li je u svojoj slici pokušao da prikaže Ajnštajnovu teoriju relativiteta, on je odgovorio da to nije tačno. Kazao je da satovi predstavljaju kamember sir koji se topi na suncu.
Na slici “Postojanost pamćenja” dočarao je pogled na Rt Kreus, a sjenka koja pada na krajolik veže se za planinu Pani, a to je zapravo njegov rodni kraj u Kataloniji. U pismu fizičaru Iliji Prigožinu rekao je da je, dok je stvarao sliku, razmišljao o Heraklitovim idejama o mjerenju vremena protokom misli, iz čega možemo zaključiti da su njegovi mekani satovi povezani sa idejama antičkog filozofa.
Na slici primjećujemo četiri sata. Ona tri na kojima su kazaljke simbolišu prošlost, sadašnjost i budućnost, a smješteni su u jedan prostor. Kada pogledamo crveni sat prekriven mravima, shvatamo da umjetnik time ukazuje na smrt i propadanje. Mravi ovaj sat pretvaraju u hronometar. Poznato je da su Dalija od djetinjstva progonili mravi, oni su bili sastavni dio njegovih sjećanja i maštarija.
Na suvo drvo sa slomljenom grančicom okačen je još jedan časovnik. To drvo je maslina, simbol antičkog vremena, ali i pomirenja. Međutim, stablo je suvo, to je grana masline bez lišća, koja kazuje da je doba drevne mudrosti prošlo i potonulo u zaborav.
Na sredinu slike Dali je smjestio čudovište u kojem raspoznajemo obrise ljudskog lika sa dugačkim trepavicama. Dali je ovaj detalj objasnio kao apstraktni autoportret. Primjećujemo da je oko sa trepavicama zatvoreno i shvatamo da umjetnik spava, potpuno je nesvjestan. Oblik tog čudovišta nema kostur i podsjeća na neki morski plod koji je izronio na obalu. Ako imamo u vidu da je Dali kazao da je u životu bio bez štita kao ostriga bez školjke, te da je njegova jedina odbrana bila Gala, onda u čudovištu prepoznajemo upravo njega kako sanja, dok časovnici opominju na prolaznost koju osjeća sanjar, ali i zaustavljeno vrijeme dok sanja.
Iz pozadine naviru plave boje mora koje simboliše besmrtnost. Ljudi često maštaju o moru i ono je njihov bijeg iz stvarnosti, mjesto gdje se duša odmara. Ali ako obratimo pažnju, vidljivo je da, iako je more tu, prizor djeluje pustinjski. Iz slike isijava toplota koja prži, a more je statično, bez talasa. I opet shvatamo da je vrijeme stalo.
Ovo Dalijevo djelo predstavlja avangardnu mješavinu stvarnih mjesta i uspomena, ali i Dalijeve mašte. To kazuje i Dalijeva rečenica da su svi njegovi radovi “rukom oslikane fotografije snova”.
“Trilogija pustinje”
Dalijeva slika “Trilogija pustinje – Oaza” nastala je prije 75 godina. I na njoj prepoznajemo motive pustinje i mora, ali i obrise ženskog lika. Poznato je da je Gala bila njegova ljubav i vječna inspiracija, koja prožima sva njegova djela. Na slici je i most koji spaja dvije obale i povezuje dva svijeta. Onaj beživotni i onaj na kome ima života, a taj život simbolišu voda i stablo sa olistalim granama.
Glas Srpske
Komentari